Moj internet dnevnik
male ljubavi
Shoutbox
25.8.2016. 8:29 :: obat wasir
cara mengobati ambeien
25.8.2016. 8:29 :: obat wasir berdarah
cara mengobati wasir
25.8.2016. 8:29 :: obat wasir tradisional
obat ambeien alami
25.8.2016. 8:30 :: obat wasir alami
obat ambeien
25.8.2016. 12:22 :: Atap Baja Ringan di Bandung, Order: 0822-14146314
Atap Baja Ringan di Bandung, Order: 0822-14146314
25.8.2016. 12:51 :: Obat Penis lecet dan memerah disertai gatal
Selamat siang....
25.8.2016. 12:53 :: Online Shop Karpet Karakter
Online Shop Karpet Karakter
25.8.2016. 13:09 :: Obat Sipilis Untuk Wanita
Obat sipilis
25.8.2016. 13:21 :: Obat Tablet Sipilis Yang Ampuh dan Manjur
kunjungan balik....
25.8.2016. 13:23 :: Kencing Nanah Apa Obatnya? Temukan Disini
i like this blog
25.8.2016. 13:26 :: Obat Antibiotik Kondiloma Akuminata Resep Dokter
obat kencing nanah
25.8.2016. 14:04 :: baja ringan bekasi
baja ringan bekasi
25.8.2016. 14:14 :: Penyebab Penyakit Sipilis
Sipilis Pada Wanita
25.8.2016. 14:14 :: Nama Obat Sipilis
Ciri Penyakit Sipilis
25.8.2016. 14:15 :: Penyebab Penyakit Sipilis
Penyebab Penyakit Sipilis
25.8.2016. 14:15 :: Sipilis
Obat Sipilis Tradisional
25.8.2016. 14:18 :: Obat Sipilis
Obat Sipilis Tradisional
25.8.2016. 15:47 :: daftar harga kanopi
daftar harga kanopi
25.8.2016. 17:04 :: Tahitian Noni Indramayu
Tahitian Noni Indramayu
25.8.2016. 17:05 :: Tahitian Noni Jayapura
Tahitian Noni Jayapura
25.8.2016. 17:32 :: Cara Pasang Baja Ringan Call: 082214146314
Cara Pasang Baja Ringan Call: 082214146314
25.8.2016. 18:34 :: Tahitian Noni Jambi
Tahitian Noni Jambi
25.8.2016. 18:35 :: Tahitian Noni Lampung
Tahitian Noni Lampung
25.8.2016. 18:45 :: De Nature
JUAL OBAT SIPILIS HERBAL YANG AMPUH DARI DE NATURE INDONESIA
25.8.2016. 19:44 :: harga canopy
harga canopy
25.8.2016. 21:26 :: Obat Herpes Herbal
Obat Herpes De Nature
Blog
četvrtak, listopad 14, 2010
Počela je nova sezona Hrvatskog top modela, ovaj put pod vodstvom naše poznate manekenke Vanje Rupene koja je ostvarila zavidnu inozemnu karijeru u svijetu modela, za razliku od prošlogodišnje RTL-ove uzdanice Tatjane Jurić. Uz Vanju, žiri čine Saša Joka, modni urednik magazina Elle, te Tihana Harapin Zalepugin, vlasnica agencije Talia model.

U prvoj epizodi smo mogli vidjeti novih trideset djevojaka koje su došle sigurne da su baš one te koje bi trebale osvanuti na naslovnici hrvatskog izdanja časopisa Elle i potpisati unosan ugovor s prestižnom manekenskom agencijom Woman.

Odmah na početku djevojčad je dobila zadatak da odradi catwalk po improviziranoj i neravnoj pisti na Medvedgradu; umjesto elegantnog i odmjerenog hoda mogli smo uživati u pravom šaljivom kućnom videu jer, kad su cure počela nabadati na visokim potpeticama i lomiti se ko trske na vjetru, bilo je sasvim jasno da će biti pravo čudo ne slomi li koja nogu ili ju u boljoj soluciji ne iščaši!

Cijeli tekst možete pročitati na www.marla-design.com...

durica @ 16:20 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 2, 2010
Marame?

Suknje do koljena?

Šeširi?

A, ne, moje dame i tuđa gospodo!

Ove jeseni nose se – velike grudi!

Lijepo je osvanulo crno na bijelom, bombastično i relevantno; odvratite pogled o, vi, nevjernici, ne usudite se i na tren posumnjati u istinitost onoga što vam servira vaša modna Biblija – Vogue!

„Now it's official. This autumn/winter heralds a renaissance for big breasts. Big bosoms are the new must-have accessory.“

Ustuknuh.

Znači li to….da sam konačno „in“?!

Da čovjek ne povjeruje. Nakon svih tih godina tihe patnje: osnovnoškolskog zaprepaštenja uslijed naglog bujanja onog što se nekoć moglo obuzdati ljetnim trokutićima, srednjoškolskih kompleksa zbog nedvosmislenih komentara tada još neodgojenih pripadnika jačeg spola, fakultetskih napadaja bijesa tijekom potrage za bilo kakvim grudnjakom u koji stane moja malenkost, tad već odavno ostavivši košarice A iza sebe…valjda u prvom osnovne?

nastavak posta pročitajte na http://www.marla-design.com/archives/6873

durica @ 14:36 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 15, 2010
Svud osjećam te oko sebe
I stalno ćutim one riječi koje su mi potrebne
Znaj, vezao sam se uz tebe
Al', pružila si mi slobodu
Dugo sam je tražio

Rijeka snova, vrelo nade, vrtlog želja,
Život moj, našao sam sve na ovoj obali
Moje oči sad trepere, poput zvijezda sjaje se,
U daljinu gledam ljubav ondje je

Tko si ti? Što me ljubiš tako nježno
Dok na nebu sviće zora
Tko si ti? Što te slušam kako dišeš
Blizu uspavanog mora


 

(Neno Belan&Fiumens: Rijeka snova)

 

Sretna sam. A već sam bila odustala…

durica @ 14:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 11, 2010
Talibani su se vratili natrag nakon dvomjesečnog izbivanja tijekom kojeg su utočište našli kod bivšeg u dvorištu. To se preseljenje pokazalo nužnim jerbo su mali gadovi uporno, uz pomoć mame Ovce koja se angažirala kao vanjski suradnik, kopali rupe i bježali iz improviziranog boksa zvanog Guantanamo. A ja sam zatrpavala rupe i pizdila. A oni su danju mahali crnim repovima, noću iskakivali kroz rupu na gornjem dijelu ograde, lutali čitavu noć, sjedali ispred mojih ulaznih vrata i lajali do besvijesti. Tek toliko da mi daju do znanja da su tu. Naravno, moji presretni susjedi su mi prijetili zvanjem policije.

Skupila sam pare za žičanu ogradu, moji kupili betonske stupove i krenuli smo u ambiciozni projekt izgradnje novog staništa za tu neprilagođenu i samosvojnu živinu. Moja je ideja bila genijalna, smatrala sam, a plan vrlo jednostavan: iza kuće imam prostor u obliku trokuta čiju jednu stranu čini sama kuća, drugu žičana ograda na betonskom temelju, a treću stranu živica ispred koje sam kanila postaviti tu kupljenu žičanu ogradu. Nakon nekoliko dana napornog rada, ukopavanja stupova u zemlju, razvlačenja žice i tatinog likovanja kako „sad nema šanse da zbrišu odavde“, subjekti su dovedeni pred gotov čin i ovaj im se poveliki Altracaz nudio kao idealno mjesto boravka, kao sušta suprotnost mučnim mjesecima provedenim u skučenom Guntanamu. Al', ne lezi, vraže! Bome, nisu ni oni. Čim je pao prvi mrak, rudari su otpočeli s radom i uskoro mi sretno lajali ispred ulaznih vrata. Osupnuta, pronašla sam mjesto bijega koje se sastojalo od nevelike rupe iskopane tik uz krajnji, neukopani, dio žičane ograde. Popravila sam štetu, utrpala male gadove unutra i taman stigla do kuhinje kada mi je grozna dreka sledila krv u žilama; izletjela sam na prozor i vidjela Aresa obješenog s vanjske strane ograde. Istrčala sam van i dotrčala do ograde; visio je, koprcao se i urlikao jer mu je jedna šapica zapela u žici; izgledalo je kao da je probodena. Popela sam se do ograde, zgrabila ga i pokušala mu izvući nogu iz te žice, ali nije išlo. Bio je jako uplašen, a ja u nezgodnom položaju u kojem se nisam mogla objema nogama čvrsto osloniti o tlo, pa sam se jednom rukom uhvatila za ogradu drugom pokušavajući pridržati vrišteće klupko. Počela sam zazivati upomoć i suze su mi počele teći od jada, kad je, srećom, autom naišao susjed i priskočio mi u pomoć oslobodivši malog ratnika.

Nakon te epizode zabarikadirali smo zlosretni kut, no nisam ni slutila da dobivena bitka u ovom slučaju ne znači i dobiven rat, nego tek njegovu najavu…Svojim psećim mozgovima mudro zaključivši da ne mogu u visine, rudari su se prebacili u zemaljske sfere i doskora je uslijedio niz bjegova kroz rupe ispod žice koje su osvanule kao rezultat potajnih noćnih aktivnosti. Da stvar bude komičnija, nakon što bi se malo ili čak nimalo istrčali, redovno bi se uzjebali ispred ulaza i lavežom protestirali sve dok ne bi ugledali moju gnjevnu facu. I onda bi još, visoko uzdignutim repovima pratili tu gnjevnu facu koja u sitne noćne sate, u pidžami i ovlaš navučenim patikama tabana po mrakači i zatrpava rupe, ko onaj ubojica u Kućanicama. Ubrzo smo zakucali daske u podnožje ograde, uz tatino „e, sad stvarno nema šanse da ovo razvale“. Ubrzo i još brže su ih počeli razvaljivati, kidati žicu i opet bježati, a ja gomilati kamenje, zemlju i daske,i tako se taj ludi krug nastavlja iz dana u dan bez ikakvih naznaka da će bilo koja zaraćena strana izvjesiti bijelu zastavu.

I onda nek' mi netko kaže da je težak pasji život… 

durica @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 6, 2010
Prijatelj, i bivši kolega s posla, Dominik, konstantno me napadao da moram doći na koncert njegovog benda Aldumaš, u sklopu Požeškog kulturnog ljeta. Budući da su me otkantale eventualne družbenice, sram ih bilo, nisam imala s kim ići, no smilovala se Dominikova seka tako da sam se ipak morala spremiti i teraj u grad! Da stvar bude bolja, u noćni sam život povezla dva prava frajera; osamnaestogodišnjeg i šesnaestogodišnjeg nećaka! Majko mila…

U Požegi hrpa ljudi, točnije, klinaca, al' pred tim bircom gdje je bila svirka našlo se čak  i starijih faca, za divno čudo. Stojim s ekipom iz Aldumaša, zvjeram okolo i skužim štand s nakitom s kojeg mi uskoro priđe djevojka i počne me nagovarati da dođem pogledati ono što nude. Nije me ništa zanimalo, no odem iz pristojnosti i tamo me počne spopadati njih par da kupim nešto, i na kraju se odlučim za naušnice za Otmjenu. Kako sam bila sagnuta dok sam proučavala ponudu, uspravim se i nađem se oči u oči sa zabezeknutim dječjim licem koje se prodere iz sveg glasa: „Gospođoooooo! Gospođoooo….pa to ste vi!“ Brzinom svjetlosti dođem do sljedećih dviju spoznaja: prva je bila da je ovo plavokoso stvorenje moja bivša učenica iz Pleternice, a druga – da apsolutno nemam pojma kako se zove. Užasno loše pamtim i face i imena, al' činjenicu da jedina osnovna škola za koju znam da ima prastari, prošlim vremenima natopljeni i suludi običaj oslovljavanja učitelja i učiteljica sa „gospođo“, odnosno, „gospodine“, osnovna škola u Pleternici gdje sam prije četiri godine predavala hrvatski jezik. „Gospođo, ja vas moram zagrliti! Vi ste nama falili, gospođo, imali smo mi jednu gospođu koja je ličila na vas, al nije to to, gospođo!“ verglala je mala dalje, a dok smo se grlile, meni je kroz glavu grozničavo prolijetalo: Ana, Ivana, Anamarija, Valentina….kako se, dovraga, zove i koji je razred?! Oprezno sam ju upitala kako je u školi, na što je odgovorila da će sad u srednju. Dobro je, izvukla sam se nekako! Odjezdim natrag svojoj čaši bambusa i smijem se zgodi, dok kraj mene prolaze horde bivših učenika, kojima, srećom, ipak znam ime.

Dominik mi uvali kameru da ih snimam, smjesti se za svoj bubanj i uskoro započne svirka pa se razlome zvuci slavonskog rock and rolla popraćeni provokativnim stihovima poput:

 

Ima ih debelih,
Ima ih tankih,
Ima ih dugih,
Ima ih kratkih.

Ima ih ljutih,
Slanih i finih,
Dimljenih, kuhanih,
Pečenih, suhih.

Najbolje su one,
Moje proizvodnje,
Prste da poližeš.
Hajde mala,
Pođi samnom sada,
Jer počinje degustacija,
Probaj mi kobasu.

Slavonska, srijemska,
Bečka, pivska,
Češnjovka, konjska,
Kulenova seka.


 

Naravno, da svekolikoj publici ne bi samo mahali virtulnom kobasicom pred nosom, članovi benda su, u skladu sa svojom tradicijom na nastupima, gladnima ponudili utjehu u obliku čvaraka, slanine i luka, a oni najžešći mogli su se liječiti domaćim lijekom – rakijom šljivovicom. Ako vas zanima kako zvuče, poslušajte ih na sljedećim poveznicama:  http://www.myspace.com/aldumash   i  http://www.mediafire.com/?njcjzrmymzz

Nakon što su dečki otprašili svoje, ja popila svojih par bambusa, društvo se krenulo razilaziti. Budući da sam imala još pola sata da pokupim nećake, pošaljem jednom sms i uskoro naletim na njega ispred birca u kojem sam proboravila cijelu srednju školu. Sjednem s njima na terasu, osvrnem se oko sebe i ustanovim da je sve puno klinaca i da se povećalom ne može naći nekoga starijeg od osamnaest godina. Kad smo mi izlazili tamo subotom, uvijek je bilo i dosta starije ekipe, al' vremena se mijenjaju, očito. Odjednom me uhvati smijeh jer sam se u tom trenutku osjećala kao da mi je, u najmanju ruku, pola stoljeća na grbači. Onda me preplavi nostalgija za minulim vremenima, a iz sanjarenja me, srećom, prenu moji srednjoškolci upitavši: “Tetka, idemo kući?“

durica @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 26, 2010
Prošli se vikend u mom mjestu održao 11. po redu Dirty old festival, najdugovječniji hrvatski glazbeni open air festival ili, kako ga još nazivaju, najveći mali festival u Hrvatskoj. Ova informacija je bitna jer se spomenuti višednevni dernek godinama odvija u mom mjestu, a moja mu je guza nazočila točno deset puta, što će reći da je jednom omanula, i to kad se, sramotno, jedne godine održao u Požegi, što je bio apsolutni promašaj jer svak zna da nema DOF-a do veličke šume, potoka i odmarališta. Sve je započelo prije 11 godina kad je Igor Banjanin, lik s kojim sam tad bila frendica jer je bio u ekipi mog bivšeg, odlučio društvu koje se bezuvjetno okupljalo svake godine na proslavi njegovog rođendana priuštiti svirku bendova aktivnih pod njegovom etiketom „Dirty old empire“. I tako je, zahvaljujući veselim posjetiteljima koje se nije dalo otjerat iz kampa ni dva dana nakon festivala – stvoren najveći glazbofilski kamp u zemlji u kojem su se izredali brojni bendovi i izvođači kao što su Atheist rap, Bambi molesters, Kiril, Kultur Shock, Let 3, Nomeansno, Superhiks, Tbf, moji omiljeni, Obrint pas, i mnogi drugi.

Ekipu s faksa sam dovukla prije nekih pet godina, i otad redovito hodočastimo u šumske predjele Velike, a tih se dana osjećam nekako posebno (ovo je poput reklame za higijenske uloške), kao da nisam u ovoj selendri koja čovjeka često zna baciti u depresiju, nego na nekom superhipermegaultracool tulumu pod zvijezdama. Prijašnjih smo godina, kad smo bili mlađi i većih kapaciteta, iskušavali sve moguće metode švercanja cuge unutar ograđenog prostora. Tako sam, u neznanju, prije par godina natrpala boce s nekih 10 litara bambusa u putnu torbu i hladnokrvno došla na ulaz ko da idem na trening, a zaštitar se zgrozio vidjevši sadržaj koji sam kanila unijeti te je rezolutno odbio svaku pomisao da me propusti dalje. Srećom, taman kad sam počela kukati, naišao je Igor i uskoro smo se mojih desetak litrica i ja našli na sigurnom, s prave strane ograde. Ne ponavljajući početničke greške, a i osupnuti činjenicom da je ograda svake godine postajala sve višim i širom, a zaštitari sve brojniji i temeljitiji, razradili smo detaljan plan napada; nasmiješeni, nonšalantno i sigurnim korakom dolazili smo do ulaza gdje smo uslužno pokazivali unutrašnjost svojih torbi i bivali propušteni. Naravno, nije im palo na pamet da nas prepipaju, a da jesu, mogli su ustanoviti da smo opasani šaržerom limenki, i da onaj iskrivljeni smiješak svoj korijen vuče iz ledenih pivskih rezervi naguranih u čarape.

Tih dana smo se redovito prepuštali tjelesnim užitcima koji su uključivali klopu, cugu, kupanje na bazenima, a neizostavan ritual je bilo roštiljanje na šumskom odmaralištu gdje smo se lijeno izležavali na dekama dok je rob Boris gutao dim i peckario meso. Kakav život! Prijatelji su i ovaj put nadmašili sami sebe te dovukli koješta u moj bankrotirani frižider pa su igre mogle započeti. Čim sam se našla oči u oči s proizvodom na K (tako zovem kulen, kulenovu seku i kobasicu), odmah sam prisegnula na bezuvjetnu odanost vlasnicima sušenog blaga. Njamiiiiii!

Na Dofu se nikad ne može vidjeti nasilje, često se mogu vidjeti hrpe pijanih i supijanih ljudi, ali zato uvijek, al' baš uvijek možete uživati u ponekom potpuno nagom pripadniku jačeg spola koji je, valjda, veličku livadu zamijenio onom na wimbeldonskom terenu te se, ko od majke rođen, pokazuje svijetu; danju, dok ljudstvo bezazleno roštilja ili pak, noću, ako imate sreće kao ja ove godine pa vas, prilikom pozdravljanja starog frenda isti zagrli i okrene da vam pokaže golaća koji na strateškom mjestu drži sombrero. I za par tenutaka ga makne, naravno. Nakon te potresne epizode uopće me nije iznenadilo kad sam ugledala lika odjevenog u kostim Supermana pa sam s novopečenom kolegicom, koja je prvi put moja gošća, pohitala k junaku da nas okine oko kamere. Dok sam otvarala poklopac objektiva, slabašni superjunak visok metar i žilet i mišica ko u zakržljalog pileta, dosljedan svojoj misiji, zgrabio je sirotu Adrijanu u naručje i tako nastade fotku za anale. Bio je moj red za poziranje i došla sam do njega i hitro se izderala da me ne pokušava podići jer nema šanse da uspije u tom pothvatu. Pa čak i imajući u vidu da on nije običan smrtnik.

Bude tu svakojakih freakova u čudnovatim kreacijama popraćenih osebujnim frizurama, posebice irokezama u svim duginim bojama, piercinga i tetovaža na izvoz, a čitava ta neuobičajena horda mladih izaziva užas na seoskim ulicama koje postanu uzavrele od samozapaljenje bapskih jezika dok žene uz tresak spuštaju rolete, sklanjaju sitnu djecu u kuće i zaključavaju ulazna vrata. I tih dana, u tom mjesecu, mahom u širokom luku zaobilaze lokalne trgovine. Ne bi li im koji divljak slučajno od ladne trajne silom napravio crvenu il zelenu irokezu. Jedan nas je pokojni seoski did, počivao u miru, zabavljao svojim izjavama, poput:“Opet stižu oni bankeri!“

Ove je godine bilo osjetno manje ljudi nego proteklih godina za što je nekoliko razloga, prvenstveno financijskih, no to nas nije omelo u ludom provodu, cuganju i đuskanju, al' kleti se usud pobrinuo da ovogodišnji festival nekima ostavi zaista upečatljiv dojam u obliku uganuća Adrijanine noge. Naime, cura je krivo stala i ozlijedila se, no nije nam htjela kvariti zabavu te je sjedila s frendom na travi sve dok se u rane jutarnje sate nisu počeli razaznavati papučki vrhovi, a kad se ustanovilo da je vrag odnio šalu, Gogi i ja smo otišle po auto da ju odvezemo kući. Za to vrijeme, kako nam je pričala tijekom vožnje, odigrala se scena po kojoj ću sigurno zapamtiti ovogodišnji Dof; dok nas je čekala pored ceste da stignemo s autom, opazila je tipa koji je ležao mrtav pijan i upitala ga može li na njega nasloniti povrijeđenu nogu. Nakon što joj je ovaj mumljanjem dao potvrdan odgovor, odnekud se stvorio Superman u civilnoj odjeći i počeo joj pametovati o nehumanosti držanja noge na pijanom čovjeku, na što mu je ona, već ozlojeđena, odvratila:“De, Superman, odjebi!“. Akcijski junak je ljutito odvratio:“ Nisam ja VIŠE Superman!“

Zaista, ni superjunaci nisu ono što su nekad bili.

 

 

 

durica @ 20:13 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, srpanj 16, 2010
Mi nismo izašle iz utrobe iste majke, a opet, sestre smo. Više ne živimo u istom mjestu jer je otišla u Zagreb na faks prije desetak godina i tamo i ostala, a opet, stalno smo skupa. Nije potrebno fizički biti pored neke osobe da osjetiš toplinu koju ti pruža, bliskost kojom ste srasle u neraskidivu cjelinu koja  rijetko veže one koje na svijet dođu istim porodom. Ona je oduvijek tu za mene, htjela ja to ili ne; da me voli, da mi pomaže, da mi daje, da me savjetuje, da me izruži kad zajebem, da me otrijezni kad se ponašam poput notorne pijanice i spusti na zemlju kad zaneseno plovim na oblacima. K njoj sam slomljena otišla nakon prekida, danima joj naricala, bila tupa, depresivna, na tabletama; sve je proživljavala sa mnom, kao da se to baš njoj dogodilo. Bila je uz mene u svim mojim problemima, prekidima, besparicama, očajanjima i lutanjima, unatoč tome što ju je život gazio, ispljunuo i ostavio da se praktički sama snalazi. Oduvijek me fascinirala njena snaga jer bi se većina osoba u njenoj koži davno prepustila životnim nedaćama, no ona je odlučila uzde tih kola uhvatiti u svoje ruke, umjesto da završi pregažena pod njihovim kotačima. Skupa smo prošle Scilu i Haribdu i uvijek sam imala osjećaj da joj nisam pružila toliko koliko se ona posvetila meni, razmaženom derištu koje je u svakom trenu bilo svjesno njene prisutnosti.

Jutros je javila da se zaručila – dečko ju je iznenadio na uranak. Želim joj svu sreću ovog svijeta jer bog zna da ju je zaslužila. Nije vrijeme za cmoljenje, a opet, oči mi se pune suzama, od ganuća, valjda. Nije da mi se to ne događa povremeno, al' ćete rijetko mene čuti da to priznam, a kamoli stavim na papir. Sada bih, valjda, trebala nabacit' neku masnu zajebanciju da razbijem čaroliju trenutka i vratim se na staru stazu, no, umjesto toga, evo najdraže pjesme mog obožavanog pjesnika, Jacquesa Preverta, koju posvećujem Zmajki:

 

 ZA TEBE, LJUBAVI MOJA

Išao sam na trg ptica
I kupio sam ptice
Za tebe, ljubavi moja.

Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
Za tebe, ljubavi moja.

Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
Teške okove
Za tebe, ljubavi moja.

A zatim sam otišao na trg roblja
I tražio sam tebe
Ali te nisam našao
Ljubavi moja.    

durica @ 16:08 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 11, 2010
„Hehe, ima da ovo završi u postu“ kažem Pink dok se sa šarolikim društvom približavamo ljetnoj terasi nekad popularnog birca. Ne mogu vjerovati da smo konačno izašle skupa u grad pa šaljem Zmajki sms da je obavijestim o 8. svjetskom čudu.

Sat ranije povlačim se po kući ko kišna glista, nikako se ne mogavši odlučiti što navući na sebe. Na silu se utrpam u nove traperice što izazove nagli zastoj protoka krvi u donjim ekstremitetima i istog trena zbacim tu zmijsku kožu sa sebe te za par minuta osvanem ko crna udovica u crnoj majici s nekim blještavim detaljima, crnim sjajnim tajicama, neobičnim crnim sandalama s daškom gotike i crnom sjajnom torbicom od devine kože kupljenom za sitne pare u Tunisu. Sklepam neku frizuru i evo me već pred ogledalom gdje kirurškom preciznošću povlačim zelenu crtu na kapcima koja bi trebala pospani pogled umorne knjižničarke preobraziti u mačkasti pogled zavodnice iz džungle. Jedan od uvjeta je u startu ispunjen; u nedostatku jakih, i za rad spremnih mišica, zaista mi se oko potoka raspojasala prava nepregledna amazonska divljina. I čitavo to vrijeme dok se spremam za izlazak, razmišljam o komičnosti situacije jer, otkako sam se vratila sa faksa, jako rijetko izlazim u taj naš dosadni grad. Tome je više razloga; prijatelji mi većinom nisu tu te se nalazimo drugdje, a i Požega je kao neki Bermudski trokut u kojem se ništa ne događa, vrijeme miruje, a nedajbože da se održi neki kvalitetan koncert, tako da se nemam volje subotom navečer sudarati s bivšim učenicima po zadimljenim birtijama. Neću ni spominjati da se u većini lokala puštaju narodnjaci koje volim koliko i Simona Gotovac inteligentne pitalice. Kad je nekidan kolegica Nika spomenula da će u jednom klubu biti neki party na kojem će njen dečko puštati glazbu i svirati bubnjeve, odmah sam se trgnula iz mrtvila i najavila da idem đuskati do besvijesti (inače, ovaj je seljački izraz koristila jedna frendica još u srednjoj, i otad u meni izaziva nekakvo perverzno zadovoljstvo). I dok buljim u odraz u ogledalu, smijem se sama sebi, a prene me zvonjava mobitela iz kojeg vrišti Pink:“Hahahaha, umirem od smijeha pred ogledalom, pa je l' se to nas dvije spremamo u grad?! Presmiješno mi je!“ I simultano se kreveljimo kao nespašene.

Zaista, nakon iznimno burna dva protekla dana tijekom kojih sam uspjela zaglaviti ruku u poštanski sandučić, zaboraviti kupaće gaćice u kabini za presvlačenje na bazenu i napraviti cijelu pomutnju zbog nenalaženja istih da bih ih kasnije pronašla na podu vlastitog hodnika, triput zaredom unijeti krivi pin na benzinskoj i u trgovini, kopati po smeću tražeći papir s pinom i pritom zabiti ruku u nešto vrlo gnjusno i nadasve smrdljivo, jedva sam dočekala večer da se konačno malo opustim i zaboravim na činjenicu da sam zacijelo najsmotanije i najneorganiziranije stvorenje na svijetu.

Hodamo okolo po bircevima, umiremo od smijeha silazeći u podzemlje vrišteći da „idemo u disko“, a kad skužimo da se čuju bubnjevi i samo bubnjevi, odnosno, da je nestalo struje, našem veselju nema kraja. Povlačimo se u kut do dj-a, struja se uskoro reinkarnira, i party se nastavlja u punom jeku. Sad su se već prorijedili petnaestogodišnjaci, ima tu i malčice starijeg življa. Suprotno svojim navikama, skidam torbicu i stavljam ju na prazne vješalice gdje mi je na oku, a i Pink stoji pored. Odlazim po cugu s Megi i odmičemo se na podij gdje đuskamo sve u šesnaest istodobno se kupajući u znoju i skapavajući od nedostatka zraka u prostoru koji ventilacije   nikad vidio nije, no uskoro se vraćamo u kut gdje čujem provalu večeri pa urlam od smijeha. Nabacuje nam se neki lik, dosadan ko uš, naravno, a ja ga molim da mi razjasni ono što me muči od trenutka u kojem nam se prikrpeljio: zašto je momak, pobogu, u majici dugih rukava u prostoriji u kojoj bi i komarac malaričar otegnuo krilca od vrućine? Glupavo se nakrevelji i ispali:“ Zato što idem kući pješke!“

Pink se ne miče s mjesta, jedva vidljivo đuska u mjestu i skupa se smijemo pijanom dvojcu koji posrće po podu. Ah, ta djeca, ne znaju kad treba stati s opijanjem! Naumim provjeriti koliko je sati, pogledam prema torbici i prođe me nelagoda; uočim da je otvorena. Gurnem ruku tražeći mobitel i novac, a napipam samo ključeve od auta i sjajilo za usne. Prokletstvo, pokradena sam! Odmah obavijestim svoje partijanerice koje se otrijezne u trenutku, nakratko krenemo kukati o mom žalosnom usudu i Pink zaključi da su to napravili oni pijani klinci koji su čučali na podu jer se sjeća da je jedan od njih u jednom trenu nešto dodavao drugom. Naravno, ja nemam pojma kako izgledaju, no cure bi ih prepoznale pa se razletimo tražeći ih po okolnim bircevima, ali uzalud. Hitno nazovem službu za korisnike da mi blokiraju broj jer je na pretplatu i obratim se policajcima u blizini koji me upute da sutra prijavim krađu u postaji i majčinski me savjetuju d ubuduće pripazim na svoje stvari. Pokunjeno šepesam do auta sretna jer su mi makar ključ ostavili na miru, a zatim se gnjevno vozikamo po gradu ne bi li susreli gamad, no gamadi ni traga ni glasa. Ne mogu, a da se nasmijem ironiji: ukrali mi mobitel koji sam posudila dok mi ne stigne LG Cookie osvojen u nagradnoj igri. Pa da se čovjek ubije od muke! Stignem kući i odmah očajnički ukucavam u google: kako pronaći ukradeni mobitel. Neočekivano, pokaže se brdo rezultata na nekim forumima gdje saznam da svaki mobilni aparat ima svoj serijski broj, tzv. IMEI broj po kojem ga se može locirati. Jedva odspavam kojih pet sati tijekom kojih sanjam da je Nika ipak uspjela uslikati lopove kad nas je okidala fotićem i odjezdim u policijsku stanicu prijaviti svoju nesreću gdje policajac spomene da bih trebala pronaći taj broj preko kojega bi možda mogli locirati mobitel ako ga gadovi odluče koristiti. Odletim kući gdje mahnito prekopavam po papirima ne bih li ga pronašla jer je frend taj aparat kupio na moje ime. Na jedvite jade ga iskopam u nekoj torbi u koju sam posljednju zavirila. Zovem policajca i diktiram mu broj dok se u mislima poigravam scenom u kojoj pronalazim balavce i isprobavam boksačke udarce na njihovim zabezeknutim facama.

Eto šta se dogodi kad stara koza izađe u grad.

durica @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 4, 2010

Ovaj sam vikend konstatirala nešto veoma zanimljivo promatrajući bajkere na moto-susretu u mom mjestu; lakše je pronaći tri brkate žene, nego tri bajkera koji teže manje od 100 kg žive vage. Na propitivanje što je tomu uzrok, frendica Andy mi je dala vrlo koncizno, a opet iscrpno objašnjenje:“Kako i ne bi bili toliki kad se samo vozaju sa susreta na susret, žderu i loču!“ I bje žena u pravu.

Čim smo došle, prepade me turiranje motora jer ih se nekoliko vatrenih natjecalo u tome čija će mrcina više zaskvičati, pa smo, gledajući njihove zanesene face zaključile da nalikuju dječacima koji se jedan drugom hvale u stilu „moj tata je jači od tvog tate“, ili se, u krajnjem slučaju zaklinju da je „moj pimpek veći od tvog“. Ima nešto fascinantno u tom muškom samodokazivanju koje većinom izaziva ushit u ženske populacije, dok se ja u takvim situacijama zabavljam promatrajući ispršene alfa-mužjake i pokušavajući dokučiti je li im IQ veći ili manji od, recimo, 70.

Dok smo navečer ispijale pivo, danju smo se išle pržiti na ono po čemu je moje mjesto poprilično poznato – bazene iliti toplice. Budući da sam uspjela nabaviti sezonsku ulaznicu, tamo sam vrlo često ovog ljeta jerbo mora neću vidjeti zbog poražavajućeg stanja na tekućem računu. Pa se kupam, izvršavam samokažnjavanje u obliku rute od 1000 m bapskim stilom, sunčam, čitam, spavam, promatram posjetitelje i tamanim obadove i komarce, sjeme im se zatrlo. I tako, ležimo danas nastojeći zadobiti izgled gavelino piletine, kad frendica Ivana nonšalantno izjavi:“Eno ga Marko Kopljar“. Odmah izdužim vrat ko žirafa i fokusiram 210 cm mladog mesa, mišića i zgodne face. Smjestio se blizu nas sa neke dvije curice, a ja, ne časeći ni časa, šaljem sms Otmjenoj uzbuđeno ju obavještavajući o viđenom artiklu, no na moje golemo razočaranje, ona, koja u malom prstu ima sve selebritije i tračeve o tim istim selebritijima, odgovara pitajući me tko je taj! „Pa hrvatski rukomentni reprezentativac!“ vrištim u poruci, a ubrzo zatim dobivam i njen zahtjev za mms-om. Aparat na mom mobitelu nema zoom pa uzimam Andyn, zumiram koliko se god može i okinem mladca, a Andy me obavijesti da mu je frend skužio da ga slikam, i uz smijeh mu to priopćio. Iste sekunde, zakamuflirana sunčanim naočalama, dam se u bijeg na terasu kafića. Nakon kofeinskog dopa, suzdržavajući smijeh i praveći se Tošom, liježem natrag na svoj ručnik. Slijede besramne i prostačke varijacije na prezime Kopljar: „Uh, što bih se nabila na njegovo koplje, pogodit ću kopljem tog Kopljara, eno ga koplje u bazenu“, i slične perverzije. Andy predlaže da ga se slika za 24 sata uz par „senzacionalističkih“ rečenica tipa: „Hrvatski rukometni reprezentativac odmarao se u Velikoj s dvjema djevojkama, ni ne sluteći da ga budno prati kamera naših čitatelja“, a ja smišljam scenarij u kojem mu se tiho prikradam, zaskočim ga fotićem i urliknem:“Čuj, stari, žao mi je, al treba mi 200 kn!“

Uskoro iscrpimo sve vezano uz koplje koje padne u zaborav i bacimo se na lagano ljetno štivo, kad započne pametovanje tipa i ženske sa susjednih ručnika koji su smatrali neophodnim dovikivati se iznoseći svoje stavove o nezaposlenosti u Požegi, o studiranju, o mamama koje svoju djecu stavljaju u hodalice (tu sam se nenametljivo proderala: „Pokušavam čitati!“) i na kraju, o tome da su žene nakon 29. godine praktički nerotkinje (tu sam se razjareno podigla u sjedeći položaj). Sjetih se pošalice svog tate koji je nekidan napomenuo da onaj rastavljeni tip iz moje ulice s kojim sam doživjela prometnu nesreću „baulja po sokaku, zgrabi ga , pa kad ste već skupa skoro na groblju završili…“

Iznervirana, odvučem svoje tijelo staro skoro 29 godina u bazen, natjeram ga u vodu na preplivavanje tisućice i bacim posljednji pogled na odlazeću guzu Marka Kopljara. Mmmm….dobra!

durica @ 22:41 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, lipanj 26, 2010

Još uvijek ne posjedujem televizor. Tomu je više opravdanih razloga; gledam samo jednu ili nijednu seriju tjedno, ne pada mi na pamet plaćati pretplatu, a kamoli novi digitalni prijemnik.

Kad sam doživjela renesansu spoznajom da se tv može gledat preko neta, i to za tričavih 14 kuna mjesečno, bratu sam vratila onaj čija je antena mogla uhvatiti jedino roktanje divljih svinja tu iz šume. Jučer dođem kod svojih, zavalim se i upalim tv – nema slike. Koji sad đavo? Mama me, sva važna, uputi da se tv odsad pali na dva daljinska upravljača. Aaah…konačno i u našu županiju stigao digitalni signal. A s njim i novina u našem dijelu sela; gledanje Nove tv! Inače, dosad smo bili uskraćeni za gledanje tog, nadasve zanimljivog i poučnog, televizijskog kanala.

Odjednom se, na spomen Nove tv, oglasi Vera Verislavski, sva uzrujana:

- Jesi ti vidila onu emisiju?!-

- Koju, mama?“ upitam ju naslućujući pršteći monolog.

- Onu, onu…istinu!-

- Trenutak istine, mama?-

-E, to, da! Neki majmun doš'o tamo, pitaju ga je l' varo curu - kaže da je, pitaju ga je l ' tjera mami inat s curom - kaže da tjera, pitaju ga je l' piš'o u lavabo – kaže da je, pitaju ga je l ' diže dasku kad piša – kaže da ne. Još je rek'o da se prvi put seks'o s 24 i da nije zadovoljan u seksu s curom, da mašta o seksu u troje…luda je ta njegova ako ga ne ostavi! I ti isto! Šta se smiješ?! Nemoj da te čujem da mećeš koješta po onom internetu, to nisu normalni ljudi koji pišu po internetu! I ona Ljubav na selu, da moram gledat samo Novu i RTL ja bi to sve počupala i pobacala! Dalje od 50 000 nisam htjela ni gledat, rekla sam ćaći, evo ti, gledaj, ja više neću! Fuj! To bi ih trebalo kaznit' što uopće meću na tv! Njuši gaće svoje cure! Marš! Ja ga nikad ne bi htjela, ovako stara, za čovjeka! Novce će potrošit i uvijek će ostat seronja koji piša u lavabo! –

Nasmijala sam se luckastoj mami, ali i složila se sa svim što je rekla. Dobro, skoro sa svim; rekla sam joj da će i ona s ovim završit na tom, tom, onom…kako se zove…vražjem internetu!

durica @ 21:40 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
19821
Index.hr
Nema zapisa.